H u m o v i

umovi kao opomena šute
i neprestano rastu.
Jedan od tjelesa napadača
drugi od tjelesa branilaca.
Nekdašnje humke.
Rastu.
Starci sjede na mramorju
mrseći sve tanje i tanje konce sjećanja,
ubjeđeni da su vremena drugačija.
Humovi iza njihovih leđa
osmjehuju se
i vječno gladni rastu.

S v j e d o c i

va voda je umila tvoje tijelo
ovaj prah je gostio tvoje stope, ruke,čelo...
Jedna topola se zaljubi u tvoje tjeme
Jedan potok odnese priču
o tvojoj sedždi.

Zapamćeno je robe Božiji
"Aman illahi ja Rabbi!"
koje si u čudu sricao
kao i tvoje tijelo u kijamu
na raskošenoj njivi

I oči

Grlo koje je šapatu nevično gorom orilo
i drhtaj brka nad usnama
dok opijene nečim izvanjskim
izgovaraju " Allah je Jedan!"

S a m o ć a

ama na svijetu
sama u gomili
stoji ona tako
na tankoj niti pehlivaneći
naprijed nazad naniže naviše
a zemlja je tako daleko
nigdje oslonca pouzdana
da predahne
A potom pada
naniže u ništavilo
zemlja je gore
nebo je dolje
Beskrajna nebesa
sa zvijezdama na putu
i ona nesvikla padu
u plamenu
u plamenu mre
Dosada (lijepa)
Sada (mrtva)

Zašto?

P r v a   lj u b a v

ipa miriše tajnama tihim
u krošnji med sakrila
u hladu džamiju

Davno sam pod njom
svezao sevdah
za jednu malu šamiju

Minulo vrijeme
ostala tajna
lipa sakrila sve je

A ona kosa i oči one
šamija moja
Gdje je?

S j e ć a j  s e  H e r c e g o v i n e

a kraju sna;
labud se jedan izvija na vodi,
naranča jedna niz put se kotrlja,
o krše vrele odjekuje doziv,
mirisna moja Hercegovina.

Sjećaš se onog davnog imena
kojim majka dijete doziva
lončara što nekud odlaze
u podne vrela avgusta

Na kraju sna;
ludi na modroj vodi
plaha svjetla stručak
i djevojčica lijepa
niz rijeku baca oblutak

Sjećaš se onoga dede
što kunja u hladu tenice
a vrutak jedan na kršu
prežaju hitre zjenice

Na kraju sna;
duša moja - Hercegovina

S t a r i   m o s t

ekoše da je ćuprija
ni tamo ni amo
razapeta
vjekovala nad onom hirovitom vodom
Toliko mjesecu nalik
da se ne mogaše
razaznati
koje mjesec je a kamena koje mu sjena
Jedina takva na svijetu
biljeg davnašnji
boravka
nebeskog skitala u našem prahu
Rekoše da je bila tu
skamenjena i blijeda
maločas
u naslućen odraz zagledana

Sad jalova huči voda
umivajući kamenje hudo
opakim dodirom opoganjeno
I smrtnik jedan huli:
Nikad se ne ispriječila više
ćuprija
između nas i njih!

K r a j   k nj i g a

virep konjanik ujahuje u selo
izbezumljene žene posljednjim vapajem
prijeku smrt oglašavaju
njegova razjapljena duša vapi pokolj
njegova sablja pleše kolu pagansku
Inkvizitori ujahuju gordi
krčeći prsima konjskim
mačima groznim
prolaz kroz iskasapljena tijela.

U službu Božiju zakleti - sijeku.

Konje su ranije opili
žitom u vino namočeno
da konji zločinom sluđeni
neposluh ne okrenu.
Nikoga nema da ih
spriječi.
Mahfuz i Brodski su opijeni,
Charles Bukovski cuga sa crnjama u nekoj prljavoj idili.
Pablo Neruda je podavno ubijen.
A Krleža i da je živ navraćao bi vodu na mlin istražitelja.

Ispočetka sam mislio da je kraj,
da je Gospodar naredio da se puhne u sur.
Potom sam bacio mrtve knjige na đubrište
i sam napisao pjesmu.

O Ikvizitorima i Istražiteljima,
o križu koji se pretvara u mač
i o mom narodu koji u mukama mre.

P o s lj e d nj a   š e t nj a

ad više ne znam
pouzdano kad je se udala Mejra, prije ili poslije Amirove pogibije. Ni kad je
poginuo Kemo. Prije ili poslije njene udaje. Nekako čim smo stigli, Mejra,
uvijek svečano tiha, dočeka nas govoreći da će možda biti
teško navići se na ove ljude.
Jer oni su i dobri i loši i mrski i dragi.
-Ja sam opsjednuta ovom
planinom. Vidjećete, ovdje je sve drugačije, ovdje se ne osjeća
prolaznost. Vrijeme ovdje stoji.
Mejra. U početku
najljepša djevojka u našoj školi, svi smo, čini se, zaljubljeni u nju
bili. Ta jednostavna djevojka, unuka opljačkanog bega. Nisam je nikad
upitao o tome, mislio sam da ću je povrijediti.
A Kemo je bio navodno izuzetno stručan ekonomista.
Morao sam vjerovati u to, jer nisam imao pojma o ekonomiji.
Vreo septembar, kruška batva, pjesma i vrisak kroz noć.

Najmanje ptice koje sam ikada vidjeo.
I lipe koje su već požutjele u planini, sa neprestanim brujem pčela.
Valjda je oduvijek tako.
Vjerovao sam da je Mejra sasvim u pravu i bješe mi krivo.

Zar da se ukotvim tu i protraćim cijeli vijek?
Nijedna moja riječ neće se odavde čuti?
Jesam li za to toliko učio. Vježbao.
Da sa šumom u planini raspravljam o Meši.
O ajetima Knjige.
Čuo sam zov jelena iz dubokih šuma.
Ima još vremena. Kojeg vremena? Za život.
Pa život je i kada se tamnuje!
Blejanje stada u predvečerje i prašnjav put.
Ili neobuzdan pastuh na livadama, dovoljno da se osjećam zadovoljnim.
Da pjevam uveče sa ostalima pokraj mramorja.
"Selo moje visoko na brijegu
u tebi se sokolovi legu."
Za vjerovanje je potrebna vjera.
Svakim dahom sam prirastao za tlo.
I urastao u nj kao bor samac u kamen.

Neuhvatljiva rumen sijerka, kapljica iz bumbareva saća
Sa druge planine jeka nečije pjesme
Kosac oštri svoju britku alatku u ponoru
I prije ičijeg sluha su bili tu, neprolazni kao vjetar u letu
Tajali nailazak onih koje smrtnicima zovu
da im zaslade prolaznosti trenutak jedan.

Ni slutio nisam da ću doživjeti rat.
Nije dovoljno samo željeti da nikada rata ne bude.
Doživio sam čas kad je Bog ponizio ljude
dopustivši im da rade sve što hoće.
Udaljen od ljudskih duša.

Dženaza! Ve la havle vela kuvete!
Tiha povorka u svakodnevnoj odori.
Toliko voljena i toliko tiha Mejra.
Veliki računđija Kemo.
Umorni pjesnik Musa.
Sa zaboravljenih planinskih kosa.

P o k r a j   k r a j a

topiše se uspavanke
i miris prezrela žira
u jedinstven let
Bijeg
Iznova njena kosa
u zrelo žito na suncu
pretapa se
Oči u brijeg
Nasmiješene smrti vrebaju
prah zemni i dah nebeski
u jedan mah
I pada snijeg
Ja ljubim njene ruke
ustavljam nemoćne suze
Smrtan bilježim putokaze
Pokraj kraja

P j e s m a   z a   I z e t a

u, sufijski tiho opsjeda avliju snijeg
Podne je i jasan ezan, krilat, čaroban započinje let
Sluša utihlo granje, sluša tek rođeno janje.
Sve sluša.
I slušam ja.
Slušaju sleđeni vodopadi, slušaju pritajene goropadi
Sve moje knjige utihle kao tajne slušaju
Iznova blaga opijenost nam se dešava, ezan slušamo.
I slušam ja.
Nu, svećarski cakli omađijana slika zime
i jasan ezan, krilat, čaroban započinje let
Sluša zamrlo cvijeće, sluša smrzlo drveće
Sve sluša
I slušam ja

Slušaju bijele daljine, slušaju tihe planine
Sve moje knjige utihle kao tajne slušaju

Studen prekriva ezan i mi smo nijemi (oblaci lelujaju)
Slušamo
I slušam ja

P j e s m a   p r e ž i v j e l o m

zgubi mladost u minulom ratu
izgubi nogu
izgubi druga
samo mu osmijeh starinski osta
koji prošara nekakva tuga

Izgubi sebe u minulom ratu
izgubi kuću
izgubi san
osta mu merak za sevdahom
i osmijeh tugom prošaran

Izgubi brata u minulom ratu
izgubi sina
izgubi drugu
samo mu starinski osmijeh osta
u koji je sakrio tugu

B e z a z l e n o s t

robudiće me
nove vijesti o nesrećama
u dolazećem danu

A nema moje bešike
ni potočića moga
da zanjišu svu moju tugu

Ni poljupci nisu više
oni davnašnji
dodiri tek ispupala cvijeća
sad poput strnjika u jesen
sa zebnjom slutimo vjetar

A samo bi još koji tren sanjali
svu onu minulu snagu
kao da pramen na čelu
nikad osijedio nije

I igrali se smišljajući bezazlene laži
kao djeca skrivena u žbunju

D v o j b a

isam ono što pomišljate

Možda sam trenutak dvojbe
gorskog groma što cilja
ocvalu lipu gdje bruji roj pčela
ili nehajno zgažena otrovnica;
svlak je iskonska priča o strahu
jalovo zagubljen u raslinju

Možda sam klupko zametnuto
bez kojeg ćenar neće zasijati
ali posipam lugom svoja lica
udivljen ljepotom ostalih boja
možda nisam dobrodošao
moja jednostavnost komplikuje
sličnost pokreta upućuje na laž
meni se osmjehuju lica
duše nikada

Jok dragi moj
Ni slučajno nisam ono što pomišljate

Možda sam trag bisera
u jutarnjoj rosi
bezvrijedan sa svoje neuhvatljivosti
ili kamen bačen
zaprepašten rezultatom pogodka
što će se učas dogoditi

Možda sam zanosan miris
egzotična cvijeta
začinjen vonjem truljenja
ili splavar nejake ruke
koja nikad nije uhvatila tijelo obale
da se ogrne samopouzdanjem

Možda sam prosijak
na prašnjavu drumu
u kom se kriju vizije blagostanja
ili odbačena frula
u kojoj još ima zvuka;
osuđena na vječno draškanje vjetra

Možda sam preskočio bit
u kojoj me tražite
ili sam tako prost
da me precjenjujete

V r i j e m e

onačno
kletva sužnjeva pade
na hram koji su svakodnevno
bičem gonjeni podizali.

Puhnuše vjetri iskoni nad ruševinom
hrama onoga.
Rastoči crv onaj štap Sulejmenov.
Čudo se dogodi.

Sad svetilište vječnim zvano
prah svoj priluči prahu
mučenika koji ga podizaše.

Prahu kojim vjetri iskoni
zapljuskuju litice sure,
strpljivo prah tvoreći.

I g r a

stala nam je samo još igra;
izašli smo na proplanak i
naredili zvijezdama da zaplešu
naredili mjesecu putanju.
Svejedno.
Ponavljali Božije odredbe
huleći možda!?
Igrajući se

Nisu nam ranije poklonili izbu
u nekom osjenjenom gradu
i sada nam nisu imali šta srušiti;
osujetiti smijeh

Igrajući se
da zaboravimo glad
zamišljali smo trenutak sreće
koji se nama zasigurno
dogoditi ne umije
Ni krhotine upepeljenih iluzija
ni haljinku izvehtalu
ne ponesosmo


Krenusmo onako
neizlječivo zaljubljeni
na proplanak
da se igramo
Prije nego nas pogode
prije nego nam dohakaju.

A l m a s a

ad snimi jameniju
bljesnu joj sijeda kosa
na zimskom suncu
i suza u očajnu oku
ničice zagledanu

Bukadar nevolja
prodeverala je
a da ni pomislila nije
jameniju skinuti
Bukadar inih nevolja
od kojih ova bješe
nevoljnija

Ona jameniju snimi
misleći - Zauhar je
prigrnuti promrzlo dijete
ispred sebe u zbjegu.


I premišljajući
-Allahu Veliki
koliko seoba
pred ovim maksumom stoji
dok njegova brižna jamenija,
dok njegova nafaka,
"Vela havle ve la kuvete..."
posljednji put ne uzdahne.

I premišljajući

-Allahu Dragi
Nema izvan Tvoje Sile - sile
i izvan Tvoje Moći - moći.
Izdahnu.

S i l o v a n a  d j e v o j č i c a

eće je gmazi, ni mrak, ni glas
oskrnaviti
Ni ćefin sašiven tugom
Ni zadah jesenjih vlaga
Ni sa istoka
Ni sa juga

Ni prisjećanja na kamu
Ni kroz krš bosonog bijeg
Niti hajka, niti jeziv urlik
Ni stid
Ni tama

Ni uskovitlano ašikovanje
ni čežnja, ni doziv
Tek iskonska tlapnja o mitu
po kojem ni rođena nije
Ni živa
Ni mrtva

P o k a j a nj e

a meraji moli.
Suru zaboravljanu
suru o davanju
Na meraji moli.
Ruke i koljena svijaju se
u sedždu, skrušenost, vapaj neizreciv.
Moli, moli.
O, hude nesite usne, u bezglasnom plesu,
napunite se Njegovim imenom
Prije nego vas prah napuni.

U d o v i c a

dije. U ovaj tren
odjekuje melodija pokajanja
u gluhoj njenoj sobi; svega svjesna,
usamljena, moli iznova puna nade, puna vjere.
Titrava jazija
u gazijske oči pretvara se
titrava sjećanja
u neistočene suze.
Misle; dokona snatri sama,
nikome draga; sve koji su je voljeli odavna prekriva trava, zelena trava koja i ne zna da su postojali
(smrtni tijelom a vjerom besmrtni) bljesci u tamnilu općem,
koja i ne zna, čuda li, kako su cjelivali sinove svoje odlazeći daleko.

Utihnimo glase, ničice padajmo
smireni svjetlom očišćeni tugom
pretvorimo se u drhtavu bogobojaznost njena glasa.
I tihi se u dlanove naše zagledajmo;
dok u njima ne nađemo lica onih kojima ona posvunoć uči jasne sure, naše pokajničke suze.

S t a r i n s k i   m o t i v

viće
Drugo moja
Vranac se sedlu nada
Zemlji dalekoj
bojištu ljutom
car me poziva
Ne ostavljaj me
oči joj zbore
Drhatom usna na vjernost se kune

Sad;
đerđef i svilen konac
druzi su njeni
Meni;
konak na tvrdoj zemlji
vranac i varcarka ljuta
i neprohod-planina

Ako me iz sna prene
sladak šum svile dimija
to mi dušmanin na javi
nad glavom sabljom izmahuje

O č e v a r u k a

ječaku treba otac
kao planini voda

U ogledalu tog povjerenja
začas osnaži nejaka ruka

Neprestance
gladni rast
očima svojim krijepi
Sve sumnje se odbijaju
o neprobojni oklop
njegova tetošenja

U neosvojivu miru
izvire bujna snaga

Uhode ga pašnjaci
pčelinjim zujem zik'r mu bruje
i sve se preobražava
za njegov pogled umilni

G a z i j s k a

azija putuje.
Pod korakom mu pjeva velebilje.
Vrijeme kao bogda musafirskog iftara
u iščekivanju umorna postaća
mirisno ruho djevojačko u sahari.
Korak njegov smrtnu uru iskucava
zlobniku nakom.
"Aman, zlatili ti se puti gazijo!"
- velebilje se runi pod
korakom.
On putuje.
U nijet dah mu se presuo.

B a b i n e   m i s l i

aš babo na srcu sedam plamenova taji
Naš babo brine.
Kuću kući brigom.
U akšam: naš babo zagleda obuću
da odgonetne kojemu je od nas ujutru najpreče pomoći.

U akšam
naš babo pomiče šahovske figure
opijen drugom igrom
gdje smo mi najpreči

Ćeljad

Iza jacije nas uspavljuje
treptajima davnašnjih priča
da bi u miru sjeo uz prozor
sjećajući se
Mrtvih

U s p a v a n k a

okrij se
šapatom obredne vode
lipovim cvatom
zvijezdama sa đuguma

Tjeme musafirsko noćas
ugodni vjetri pohode

Pokrij se
svilom majkine ilahije
romorom tespiha
surom o noći

Ublehe svirepe tame
meleci dobri raspuhuju

Spavaj
Otac tvoj
varcarku ljutu
pod uzglavljem čuva

Ž e lj a

aklon od studeni i provala gorskih
na žuljavu dlanu klas uzrele raži,
ukraj planinine brvnaru i drugu...
Svi vele: "Nedodir traži!"

Našu staru kajdu da planina ori
i miris behara ponad naše kuće,
hošafku vruču jezik da okusi.
Svi vele: "Išće nemoguće!"

Da odrecitujem moje tužne pjesme
do grla skriven u suhoj paprati
da kriknem, plačem, kroz goru koračim.
Svi vele "Mladost bi da

Zavjetrinu tihu u planini pustoj
gdje sam prvu pjesmu, prvi sepet spleo
zaklon od zavisti u dušama ljudi.
To bi da pronađem. "Umrijeti bi htjeo!"

P l a n i n s k e   v i l e

a kim li žale jezernice vile
kome li pletu uspavanke
žalobne kajde što po svu noć cvile
podsjećajući nas na rastanke

Za čiju li su čemernu tugu
vilinske oči isplakale
pa slijepe drhte gore u lugu
i gdje je sretnik kojega žale

A oči ne haju sjetne vile
što tkaju pjesme o nestajanju
to blijede liske u tami hmile
umoran vjetar drhti u granju

P u t

amo se zaputio taj put!?

Kuda bi sve mogao odvesti!?

Podnožjima spomenika drevnih
gdje je već odsanjala sudba
spomen sebeljubnu bitku!?

Osvijetljenim zabavištima
što mame noću iz daljina
bludnim odsjajima!?

Ne žudi čežnjiva stopa taj put;
ali ako je na kraju
jedan cvijetnjak
zalivan rukom drhtavom
od iščekivanja..?

K a t u n i   u   a v g u s t u

zrelo
Ljeto uvrelo
Kavitno srplje žetvi se nada
U jari dana kadulja miri
i kvasa trulež jelovih klada
Upeklo
Goru ureklo
Ničega živa da laza
Ni vjetar plod da njihne
i prašinu utrtih staza

C i g a n s k a

upiću konja
onog što vjetar u grivi sakriva
i kremen iskri kopitama
na teferić da te odvedem
da vide ljudi
ljepotu dotad neviđenu

Kupiću češalj
onaj kojim vile zvijezde češljaju
i šume s proljeća ispupale
na teferić da te odvedem
da vide ljudi čaroliju kosa
vilinskim češljem počešljanih

Kupiću travu
onu ljekovitu kojom se starost obilazi
da se i Smrt kad dođe
nagleda tvoje ljepote
prije nego te uzme
prije nego li mene ubije

P a t a r e n s k a

ad trzan miri pretilim šipom
mjesečina doljom plazi katunu
spi na ožegama gladišika
i čemerika sipa

Trun sasušene bokvice pod gredom
nemilu uboju lijek
i kunice rutav stručak
krv što ustavlja

Sad malinjaci šerbe tope
zvijezde odraz blijed u trnjini slute
modri zrelinu smrekovina
i čemerika sipa

I jedan noćnik se ulaguje stijeni
zagrobni kam da skleše
svevremen biljeg
vlastite prolaznosti

Z e b nj a

oć je.
Mru planinske kajde.
Uzdišu vilenjaci u jeliku.
-Pobratime, da ljubavi tvojoj
kakav azgin nije već pod penđer pao-
škaklji pustu snagu handžar za pojasom.
-Da se već nije obećala drugom-
pod nogom sluti drum.

Mjesec i pusta cesta.

Zvijezde se smjehulje.

U sjenokosu jeleni blude.

Prstima miluje jaziju dukata koji mu je dala.
Očima kroz tamu mjeri razdaljinu
Dok čežnja uzavrela;
-Ukrašću je noćas, ukrašću je noćas!-
u damarima bije.

B r e z a

duši nosim jedno drvo
i jedan grad.
Breza.
I jedan otegnut uzdah majke;
odjek metanskih jama
brižnu imansku dovu.

U duši nosim jednu ruševinu rimsku
i polumit o velikoj rudarskoj lopati
jedan sokak po gaziji nazvan
i dobre jedne oči na kraju tog sokaka.

U duši nosim jednu ljubav
nevolju jednu tešku.

A m a n e t

atnica voda otiče sine
nećeš toj ustavu naći
Ona što niz luke zapadu klizi
a uz kanjone istoku vodi
Satnica voda plitka gaza
toka prebrza
niti se brodi niti hodi
niti je danguba

Ustavi li me usud sine
ti Satnicu vodu nađi.

M u h a dž e r s k i   s a n

kšam je i zvuci šute
Vitorog jelen srebri zatomljen doziv
Na drugoj strani svijeta
u srcu jednog dječaka
tama uvija prašnjave pute
svjetiljka jedna tinja
i plaha košuta iščekuje poziv

T a r i h   t o b o ž nj e m   s t i h u

trepti tamo stršava tišina
u tihoj tami teških teorija
to titrava tavanska tijela
temelje tlocrte teologa

Trešnje tu stežale topte
tamburice tuku tugovanke
ticala tiranskih tragača
tajnovite tragove traže

Tespihe da stvore tamne
od trošnih tikovih tabuta
trošeći tvrda tocila
trse se tromi tokari

Tarhanu stinuta tijela
tu taze tenešir taja
i tesar tariha tiha
Tvorčevoj toplini teče

J a d n i c i

isu opijeni cvatom naših lipa
slušali ezan mlada mujezina,
pa im je lahko sve zaboraviti
uz kiseo zadah ispijenih vina.

Nije ih majka u san zavodila
ilahijom koju žubor rijeke prati,
ne znaju da melek u avliji čeka
da se putnik smoren putovanjem vrati.

Ne znaju oni, nemojte ih kleti
učili su drugačijom mjerom,
nije njih Bosna zagrlila cvatom,
ogrnula pjesmom, zakitila vjerom.